1.
Published on 15:55, 02/28,2010
"Zoey, da se nisi pomakla!"
Sada se pored moga smeđeg oka nalazila debela, crna crta. Prokleta vodootporna maskara. Polako sam okrenula glavu prema Zoey, susrevši se sa njezinim iritantnim nepravilnim osmijehom.
"Goni se iz sobe!"
Iznervirano sam se izderala na Zoey.
"Znaš, ovo nije samo tvoja soba."
Sada je imala onu važnu intonaciju glasa.
"Izađi sama, ili ćeš izletiti van."
Nosom je parala oblake dok je zatvarala vrata za sobom. Znala sam da će srati mami kako se loše odnosim prema njoj.
Bacila sam pogled na sat preko puta sobe. Iritantne zelene kazaljke pokazivale su osam sati i trideset i pet minuta. Krasno.
Nakon petominutnog skidanja maskare, stigla sam u par minuta dovesti kosu u red, staviti malo rumenila da sa svojom blijedom puti ne izgledam kao potpuni mrtvac te se u rekordnom roku pojavila u kuhinji.
"Nescafe. Kava."
Promrljala sam sjedajući za stol.
"Dobro jutro i tebi, Claire."
Bio je to oštri glas moje majke, koja je uvijek mislila na pristojnost prije svega.
"Mama, molim te. Ne znam niti gdje sam."
Prevrnula je očima, stavljajući ispred mene moju omiljenu šalicu punu mog omiljenog napitka. Miris Nescafea od vanilije. Razlog za dovući se do kuhinje u tako ranim jutarnjim satima.
"Opet ćeš zakasniti u školu."
Zoey je uživala. Već je znala kako će navesti majku da počne sa krizitiziranjem.
"Stvarno, Claire, šta ne možeš niti prvi dan doći na vrijeme? Da se ustaješ ranije..."
"Imala bih i veće podočnjake nego sada."
Uzdahnula je. Hvala Bogu, shvatila je da mi je dosta tih rasprava, pogotovo rano ujutro.
"Dobro jutro svima!"
Moj otac je uletio u kuhinju brzinom munje. I njemu je prijetilo kašnjenje na posao gotovo svakoga dana - zato meni nikada ne prigovara oko toga. Divan je. Svi su, naraavno, otpozdravili.
Pojela sam svoj prepečenac najbrže što sam mogla te nabacila svoju torbu na rame, usput se još jednom pogledavši u ogledalo u hodniku. Mrzim svoj nos.
U trenu kada sam napokon izašla iz kuće bilo je deset minuta do devet. Sva sreća, najljepša stvar u galaksiji, zvana sunce, sjala je na nebu. To je učinio moj šprint do škole London Central High puno jednostavnijim. Hah, već sam čula svoju najmiliju razrednicu, staru kao bibliju, kako drži govor o redu škole. Ah.
-
Novi deo kontinenta, nova država, novi grad, nova kuća, novo sve! To je život, ukoliko ste Bianca Rivera, mešavina španske i britanske krvi u venama, inače plavuša neverovatnog seksipila i neverovatnih petnaest godina životnog iskustva. Prošlog meseca smo se preselili u Veliku Britaniju, iliti u Englesku, u London, i ostavili sunčanu Španiju iza sebe. Dakle, već mesec dana sam ovde, a nemam niti jednog pišljivog prijatelja, ako ne računamo mog brata, Blakea, moje štene Honey, lokalnog pekara i poštara. Možda zato što sam bila prezauzeta biranjem savršenog nameštaja za svoju sobu, a možda i zato što sam kupovala toplu odeću i komponovala pesme. Međutim, danas je taj dan, dan kada ćemo Blake i ja krenuti u školu i formalno početi život kao Britanci.
„Dušo, da li si spremna?“, moja majka, poznatija kao Taylor, ležerno se naslonila na dovratak moje sobe.
„Jesam“, uzdahnula sam, nanoseći još jedan sloj sjaja za usne.
Zapravo, Britanci su zaista zaluđeni kada je reč o školskoj uniformi. Mi, učenici, nemamo umetničku slobodu, već moramo da nosimo grozne, uštogljene kakrirane uniforme po ceo dan.
Srećom, bar ništa ne piše o šminki, o kojoj sam zavisna. Ne napuštem kuću bez malo pudera, maskare i sjaja za usne.
„Nemoj odmah da zavedeš sve debele Engleze“, nasmešio mi se tata, ljubeći me u čelo, kada sam sišla na doručak.
Zakolutala sam očima, uzimajući tost. „Da li je neko nahranio Honey?“
„Ja sam“, javio se Blake, ulazeći u kuhinju u trenerci. Kladim se da je proveo čitavu ranu zoru u joggingu. On je pravi sportski zaluđenik.
„Blake, dušo, presvuci se brzo, zakasnićete prvog dana!“, brižno reče Taylor.
„Da, kevo, evo, nestao sam.“
Kako je samo duhovit.
Za mene je i dalje misterija zašto smo se preselili u ovu maglovitu zemlju. Roditelji su samo buncali o sjajnim poslovnim prilikama, dobrom obrazovnom programu i još nekim tričarijama, ali suštinski ništa bitnije.
„Blake, da li ti nedostaje?“, upitala sam ga, sedeći na suvozačkom mestu u automobilu.
Ćutao je, što je bilo čudno za brbljivu mašinu poput njega.
„Da“, promumljao je naposletku, očiju prikovanih za autoput.
Oh, Bože, valjda neće zaplakati.
„Da, ali, zar ne misliš da sada imamo novu priliku da predstavimo sebe u najboljem svetlu?“, mudro sam konstatovala, popravljajući frizuru i pućivši se.
„Bianca, budalasta devojčice“, nasmejao se.
Stalno, ali baš stalno mi nabija na nos činjenicu da je stariji par meseci. U stvari, par godina. On je sada maturant, a ja sam tek deseti razred.
„Šta? U pravu sam“, zakolutala sam očima.
Međutim, nije bilo vremena da se naša rasprava nastavi. Odjednom, bili smo ispred velike smeđe zgrade, građene po staroj londonskoj konstrukciji, a njena okolina je vrvela od momaka i devojaka u kariranom. Dakle, to je to. Ovde počinje moj novi život.
„Blake, držaćemo se zajedno, zar ne?“, upitala sam ga.
„Prpa, a?“, zezao me je, ugasivši motor.
Zaključao je auto, a zatim smo se, koliko – toliko, samouvereno zaputili ka smeđoj zgradi, pokušavajući da se utopimo u kariranu masu.
-
Kao što sam pretpostavljala, stara hobotnica je održala svoj govorčić. Posebno je naglasila pravila škole o kašnjenju i značajno me pogledala nekoliko puta. Ona se jednostavno nikad neće priviknuti na to da ja ne mogu stići na vrijeme. Jedno vrijeme sam se čak i dizala pola sata ranije, ali me na kraju uvijek nešto okupiralo pa bih ipak zakasnila (tako da sam zaključila da je puno bolje spavati pola sata duže). Kakogod, dobili smo i novu učenicu. Neko španjolsko ime. Bianca or something like that.
Bila je lijepa, a činila se i simpatična. Prijateljski raspoložena djevojka sa savršenim tenom. Da, još jedna takva je baš ono što ovoj školi fali. Ajde, vjerojatno je glupa.
Ali nee, nije čak niti to. Svojim usranim naglaskom vrlo je raskošno ispričala o svom uspijehu u Španjolskoj. Ocjenama, natjecanjima, sviranjem u školskom bendu... Ha. Može šta hoće, ali neka mi se u bend ne dira. Tamo sam valjda od prvog dana škole. A i ne treba nam nova gitara. Definitivno, bila bi samo višak.
Uglavnom, to je sve teški smor. Jedva sam dočekala da se nađem sa svojom ekipom iz benda na velikom odmoru. Taj prvi put kad se svi okupimo nakon praznika! Svatko ima novu priču, novog tipa, novo mjesto na koje su se izgubili. Anna je bila u Francuskoj, Clara u Portugalu, Dave je bio čak do Amerike. Taman kada je započeo priču o New Yorku, potpuno sam se isključila. Pored nas je hodalo savršenstvo u kariranom. Plava kosa, nadprirodno lijepo lice, visok, mišići koji se naziru ispod majice. Jesam spomenula da je bio apsolutno najsavršenije biće koje sam ikad vidjela?
"Anna, reci mi tko je onaj tamo", kimnula sam prema tipu.
"Hah. To bi ti bio Blake Rivera. Novi učenik, maturant. Negoo, njegova sestra ide sa tobom u razred. Bianca?" Anna je uvijek sve znala. "I da, znam. on je budući predmet požude ove škole. Pazi šta sam ti rekla. Za pola godine - nema tko ga ne zna."
Znači tako. Nova učenica je sestra Raja na zemlji. Pa da. Sliče. Osim što je ovaj muško. I počinjem smišljati način da zadržim slinu u ustima idući put kad ga vidim.
"Maa, kakogod", Dave je bio razočaran što nikoga ne zanima njegov Brooklyn, "idemo vidjeti nove kandidate za školski bend."
Na prvi dan održavale su se prijave za sve aktivnosti. A škola ih je imala barem tisuću. Ah, mene i tako nikad ništa osim glazbe nije zanimalo. I naše formirano društvance sam voljela više od svega. Još su nam samo falili legendarni blizanci Adrian i Abram. Oni uvijek dolaze dan nakon svih drugih jer ljetuju kod mame u Brazilu.
Uglavnom, na listi je bilo sve očekivano. Djevojčica iz 6. razreda koja je prošle godine jedva odsvirala ljestvicu na klaviru, crni tip i 12. razreda koji drnda po bubnjevima i svi ostali koje smo već vidjeli. Svake godine isto. Čovjek bi barem očekivao da se poboljšaju kako godine prolaze. Ali da, bilo je tu i jedno novo ime.
Bianca Rivera, 10.a